Scream for me Sarajevo!

 

Iso Metalac je bio najvrijedniji kontakt u mojoj Motoroli dvije hiljade šeste godine. Podzemnim kanalima komunikacije koji su uključivali kodna pitanja poput “Ko ti se sviđa” , i “Neću ja nikom reći”, došla sam u posjed njegovog broja, broja koji mijenja sve, tog prozora u svijet nepreglednih mogućnosti, koji sam neslavno i do kraja iskoristila poslavši, na inicijativu drugarice sa više ljubavnog iskustva, SMS sadržaja “Đe si slatkišu”.

Nisam ja Iron Maiden počela slušati u šestom osnovne zato što je on, sav u svojoj Iron Maiden majici, sa jednim crnomanjastim drugom sa desne i jednim sa lijeve strane, čistom dužom kosicom, blagim korakom, i prvo nosom pa onda svime ostalim, prolazio u slowmotionu kroz školske hodnike. Da jesam, imala bih i ja vjerovatno majicu sa likom koji podsjeća na Smrt na njoj, i ne bi slušala The Trooper i kada je Iso Metalac ubrzo postao nebitan. Ma jok, voli te, samo se pravi — rezonovale smo haverice i ja na ono malo časova geografije četvrtkom u 5 na kojima bismo se ukazale.

Uz malu pomoć razrednika, često smo, naime, odlazile sa tih časova u kino-salu škole da vježbamo za naš pop rock sastav Coco Girls, u kojem su se nalazile dvije članice sa klasičnim obrazovanjem u pianu i dvije koje nisu išle u muzičku i nisu posjedovale instrumente.

Nastup ništa bolje muzički obrazovanog punk benda Mrtve Mačke šest godina poslije ostaje moja najdraža i najbolnija uspomena na srednju školu. Imale smo repertoar od četiri pjesme i pun AG vršnjaka kojima smo nakon skandiranja sve odsvirale još dva puta, odradivši svirku i biss u 20 minuta.

Taman smo počele uvježbavati Charlotte The Harlot na Gorici, svakog utorka u 8 ujutru, kada sam odlučila napustiti bend zbog dubokih neslaganja sa ideologijama čiji me prokleti označitelji u Sarajevu prate na svakom koraku. Ničemu nisu pomagale ni užarene, inteligentne, osjećajne i veoma konfliktne tinejdžerske glave svih članica benda uključujući ,naravno, i mene samu.

Na zalazećem Myspace-u sam pisala Liti Ford, pa zar smo stvarno mi kao ženski bend osuđene na propast zbog nas samih, na što mi je ona zaista i odgovorila sa — Keep up the good work!

Inercija koja se počela metiljiti u lakomislenim odnosima među djecom koja su postajala građani Sarajeva tako je podrazumijevala posebnu povezanost sa političkom strukturom.

Iz društvenih mimova, za koje se očekivalo da svi internaliziraju, moglo se zaključiti da postdejtonske djevojčice postaju žene kojima su na prvom mjestu poštivanje ekstremnih i po zdravlje pogubnih porodičnih tradicija a dječaci muškarci koji samouvjereno jašu val pra-stečenog prestiža u javnoj sferi.

Takvim insistiranjem na banaliziranju ljudskih postojanja u postdejtonskom Sarajevu krojio se njegov novi, nepoznati duh, okrunjen fašističkim ispadima mržnje njegovih novoodbjeglih stanovnika s jedne, i reakcionarnim frazama samoproglašenih vlastodržaca sa druge strane. Svi su željeli da povjeruju u novi ili stari sarajevski duh, tu svakako ofucanu frazu čije je svako spominjanje samo nastavljanje dugogodišnje sarajevske agonije.

Sarajevo, međutim, nije neki prazni prostor ispunjen duhom u obliku Harisa Zahiragića, a nije ni u obliku Nadrealista, u obliku nečega što treba mrziti ili nečega za čime treba biti nostalgičan.
Sarajevo je grad đe je bog hodao po zemlji — citat je jedne moje komšinice.

U gradu u kojem je bog hodao po zemlji prije 23 godine i par dana, Bruce Dickinson je vrisnuo, Scream for me Sarajevo! i žuta zraka energije, kažu, prodrla je sve do svemira. U Sarajevu su nježnost, život i rokenrol postali jedno i nikad više se neće odvojiti.

Dolazak Brucea Dickinsona nije uopšte dolazak zvijezde u opkoljen grad, njegov dolazak je samo jedan od, sigurna sam, niza događaja u kojima je potpuna slava životu dolazila u jednostavnom odjebi svima koji ga nipodaštavaju, onako pravo sarajevski.

Vrlo ponosno i zauvijek ću biti jedna od građanki Sarajeva, i nikada neću odustati od njega, ne zahvaljujući svojim drugaricama koje su bile pankerice zbog momaka i dobre Bošnjakinje i Srpkinje zbog roditelja, ne zahvaljujući ni svim svirkama u AG-u i subota provedenim u haranju po Ciglanama, ne zahvaljujući ni reakcionarnim silama koje me pozivaju da mrzim drugoga nauštrb neke izmišljene odbrane grada, ne zahvaljujući ni ženturačama koje me pozdravljaju sa tobejarabi, ni zahvaljujući direktnim potomcima Edipa, kvazi-patriota koji još uvijek ratuju olako uzimajući svetosti u usta, definitivno ne zahvaljujući tome što politički magnati žele da odustanem; ne zahvaljujući, nasuprot tome, čak ni ogromnom kreativnom prostoru koji mi je ovaj grad pružio, već zahvaljujući upravo njegovim ljudima koji su goli hodali s bogom i bili rokenrol do kraja.

 

Hana Ćurak